ilija21stoljeca

Student nije zapalio zito nego je prouzrocio toplinski  udar medju njenim grudima tih mjeseci. Igrali su se skrivaca po praznim ucionicama, iznajmljenim stanovima i hladnim hotelskim sobama u predgrađu...

On koji jos nije primjecivao protek vremena i ona koja je sa svojih cetrdeset i jednu naginjala suicidu bili su neobican par koji se sastajao samo i iskljucivo radi uzitka prouzrocenog spajanjem dvoje ljudi u odnos kojeg nazivamo vođenje ljubavi. NIje trazila nista drugo osim da koji put tjedno on izvuce svoje adute, a ona prizna poraz i cinjenicu da ne moze odoliti mladjem od sebe. Skidala se u trenu bez bespotrebnog cekanja i zavodjenja. Obrtali bi se u orbiti apsolutne pozude satima i nikad im zapravo nije bilo dosta da zadovolje svoje velike apetite.

Romansa je trajala kratko, ali opet dovoljno da ostavi trag u beskraju.

Bio je petak. Skolski sat, onaj zadnji otegnuo se u beskonacnost, a ja sam nervozno promatrao kazaljku kako se lijeno vuce. Vrijeme se doslovce rastegnulo za jednog tinejdzera kojeg je ispred skole cekala ona.

Duga plava kosa ukrasena nenametljivim pramenovima nepoznate nijanse lagano se ljuljuskala na povjetarcu. Nasmijana od uha do uha cekala je bas mene. Spoznaja od koje se i pametan covjek ne trijezni desetljece ili dva. Blesavi osjecaj zaljubljenosti prekrio je sva moja podrucja zanimanja i bas nista drugo nije bilo vazno.

Uvecao sam njenu sliku do neslucnih razmjera i okacio na zid kako bih svakodnevno umnozavao svoje zaostale emocije iz veze koja je vec neko vrijeme odsutna.

Jutro koje je obilovalo maglom nije puno pomoglo da ublazi dojam jada kojeg na jednog muskarca ostavi zena koja mu je upravo rekla kako ni ona, a ni ciganka u sveznajucoj kugli, ne vidi buducnost s njim.

Koracao sam ulicom jednog od nasih poznatijih pjesnika kada sam pojacanom dozom adrenalina pokusavao ozivjeti svoj razum. Dugo se nismo culi, znam da me je dozivao, kucao na moja vrata, ali ja sam namjerno pojacavao muziku do daske, samo da izbjegnem suocenje sa stvarnoscu koja se nazirala na kraju puta.

Veceras tik prije ponoci obecao sam sebi neki novi list, prazan i bez proslosti.

Sutra, sve sam to zaboravio.

Culi smo se u pravilnim razmacima jer je glad za zabranjenim bila prevelika. Nije bilo nacina da proguram dan bez tvoga glasa ili barem bez par poruka na displeju. Zavolio sam te negdje u cijelom tom procesu jedne ljubavi u zacetku i volio cijelim svojim bicem. Lebdio sam pola metra iznad zemlje vidno osamucen, besprijekorno blesav i vrlo rijetko normalan. Lebdio sam sve do prvog sudara sa realnoscu.

Nase razgovore cesto bi prekidao on. Nervozno je zvao u beskonacnost, a ti nisi marila za pozive ljubomornog supruga. S druge strane stajao sam ja, tvoja nova igracka, zanimljiv lik s neke nove planete koji bi te tu i tamo namjerno nasmijao. Voljela si valjda i ti mene, jer da se ne lazemo nisi to bas uspjesno prikrivala.

I na kraju jedan dan netko je utrcao u nas autobus u koji smo se taman ukrcali za bijeg od svijeta i uvjerio te da cinis gresku u koracima. Kasnije sam saznao da je to bila tvoja savijest, a moja i dalje traga zamnom dok ja jos uvijek trazim tebe.

Godina na izmaku oborila je sve rekorde u prolaznosti. Casa sampanjca jos je napola puna, a vec je vrijeme da se otvara novi. Ne znam gdje sam izgubio korak sa stvarnoscu, ali razocarano pretpostavljam vec nakon prvih par minuta ove godine.

I kao da jos uvijek trazim izlaz iz zbrke u koju sam upao i kao da previse zaobilazim sve bolne trenutke u nadi da me nikad nece stici. A tu su, odmah do mene stoje u redu jedan po jedan strpljivo cekajuci da konacno okrenem neku novu stranicu.

Na dnevniku sraz kandidata, u atmosferi globalno zatopljenje, a u shopingcentrima guzva na blagajni. I sve je iza mene bas kao rukom odneseno, jednom zauvijek.

Novi kalendar vec je na zidu...

Dobro je kod tebe sto me jos uvijek volis. Svidja mi se ta tvoja zaludjenost koju pokazujes s vremena na vrijeme. Jos jucer dok smo se vracali sa one propale zabave kao nekad zaigrano si skakala u moj zagrljaj ne mareci za brojne prolaznike i cinjenicu da vise nemamo dvadeset...

Danas sam te zvao u ured dok si imala stranku. Sluzbena na telefonu, sluzbena i nesto kasnije doma. Precesto mijenjas raspolozenje, a pms nije bas takva cesta pojava kolko sam do sad shvatio.

Bojim se da ne propadnemo. Nekako smo se stisnuli svatko u svoj kut i brojimo dane dok prvi ne kaze da je dosta. Znas vec sve te price o rastavama i suzama. Dvoje ljudi koji su tako uzbudjeno cak i ne tako davno rekli da odjednom su se nasli u situaciji da kazu ne.

Ne znas ti sta znaci spavati sad kad bas nista ne sanjam jer sam izgubio svaki pojam o lijepom.

Ne znas ti bas nista o meni.

Ovo je prica o vremenu iza nas, o cudnoj podudarnosti dva lika koja bi se u sretnim okolnostima srela tek mozda u prolazu na tramvajskoj stanici i nezainteresirano okrenuli ledja jedno drugom.

Drugog prosinca te ...dvijetisuce i neke koracao sam sigurno smjerom koji odredjuje mladica zaokruzenog da uspije. Hladno vrijeme i kisa koja je odbijala da se zaledi na tlu unosili su depresiju u svakog prolaznika na sablasno praznom Trgu Francuske republike. A ja, ja sam vristao od moci koju si mi podarila u tristo ujednacenih noci svakodnevnog dopisivanja i brojnih telefonskih poziva. Jedna zena na pragu spoznaje svega propustenog dobila je nevjerovatnu priliku da pobjegne iz svoje koze i monotone stvarnosti u virtualni svijet kakav smo sa predanoscu izgradili.

Ostao sam nedorecen u pisanju nezavrsenih romana, brojnih prica i draftiranih poruka u mobitelu. Stajao sam na litici nekontrolirane situacije iz koje nisam vidio nikog i nista osim tebe. Zivoti su nam se preklopili u tili cas, redali su se nasi dozivljali potpuno isprepleteni lakocom postojanja i ti si bila to nadahnuce koje sam prvi put dozivio.

Nisam vjerovao u bajke i pricu o lijepom kraju, samo sam pokusavao produziti trenutak i prvog policajca na cesti zamoliti da zaustavi vrijeme dok ti u mom zagrljaju ne patentiras modul za vjecnost.

Dobra zabava nazirala se vec nakon par uvodnih casa vina. Pijana atmosfera potpomognuta izazovnim rezovima na tvojoj haljini budila je u meni zelju da odemo do kraja. Nasalio sam se na svoj i neke tudje racune, zavodnicki blebetao o prolaznosti i svemiru, a onda u kljucnom trenutku sasvim ozbiljno predlozio promjenu lokacije.

Zagrila si me pomalo nespretno drzeci punu casu vina u rukama i uz osmijeh kraljice pristala da te odvedem u nepoznato. Noc je bila na vrhuncu satkana od najboljih vremenskih prilika i temperature, a cesta skladno vijugava i prazna.

Dojurili smo do hotela u kojem sam odsjeo, namignuo pospanom momku na recepciji i vec je lift bio nasa prva zrtva. Stisnuli smo se u kutu, nabijavši tijelima sve tipke do osmog kata i nazad. Obuhvatila si me nogama, a ja sam potpuno izgubio kontrolu nad rukama, koje su energicno ispitivale novo tržište.

Odgurnula si me i istrcala prema sobi, lelujajuci po hodniku dok sam ja poput predatora gorio od zelje da te cim prije ulovim. Bacili smo se u vulkan strasti koji pamtim i danas.

Na premijeri tvog savrsenstva ja sam ostao bez daha.

Stajao sam sa strane dok si kroz osnovnu skolu poklanjala paznju starijima od mene. Ljubomorno cuvajuci uspomenu na nase djecje zaruke smatrao sam da cu u svijetu odraslih opet jednom dobiti priliku. Naravno da sam se zavaravao, ali kad si u razini razigranog klinca od trinaest i nesto ne poklanjas tugi preveliku paznju, ne pises romane o promasenoj zaljubljenosti niti to koristis da bi u kafani rakijom prikrivao suze.

Danas nekoliko okruglih godisnjica mature daleko od bezbriznog jurcanja za loptom u skolskom dvoristu, susreli smo se na razlicitim stranama ulice. Nismo se pozdravili jer su se cestom zivota neprekidno nizali tvoji i moji datumi, svaki za sebe posebno zaokruzeni crvenim i bezbroj razloga koji su nas cinili s vremenom sve vecim strancima.

I dok je tvoja silueta polako nestajala u vremenu, ja sam zastao da osjetim dašak srece koji sam prepoznao na trenutak opet mastajuci o tebi.

I ko bi rekao da cu te voljeti.

Na krizanju sudar svijetova. Stara Zastava 101 Standard i Mercedes nesto novije godine proizvodnje. Prolazimo u koloni pored mjesta nesrece trudeci se da izbjegnem neugodne scene koje ipak lakse gledam preko novinskog papira. U tom trenutku neizbjezno zastajem u guzvi svih svojih tekucih problema i prestrasen uocavam cinjenicu da sam na pola puta, na raskrizju zivota, pred mogucim presedanom koji se namece.

Policajac bijesno maše palicom da ubrzam, kisa sve jace udara po vjetrobranskom staklu, a brisaci skracuju intervale. Na radiju dva sugovornika prekidaju dobru pjesmu s porukom, a na displeju mobitela tvoje ime, zadnji poziv, neodgovoren.

Mahnito dodajem gas odjednom ohrabren pomisli da cu tako brze pobjeci iz kaosa koji se nepozvan stvorio pred mojim ocima i jurim putevima koji kao u inat opet svi vode do tvojih vrata.

U sudaru svijetova ja sam izvukao deblji kraj. Stranac koji se nasao u prolazu uputio mi je par rijeci utjehe i bocu vode. Razvodnjavao sam i ranije, ali nije pomoglo.